Zasto? (W h y?)
Documentary: http://www.youtube.com/watch?v=HxDcvhH2Ypc
A Little Bit of everything...
Documentary: http://www.youtube.com/watch?v=HxDcvhH2Ypc
Posted by
sharper.image
at
12:33 AM
0
comments
12.Maj, 2007
Portparol Tužilaštva za ratne zločine Srbije Bruno Vekarić potvrdio je da je po međunarodnoj poternici uhapšen Ilija Jurišić, osumnjičen da je učestvovao u zločinu u Tuzli 1992. godine.
„Prema našim saznanjima, uhapšen je ovde kad je pokušao da preko Srbije otputuje za Keln. Ovde je bio u tranzitu”, rekao je Vekarić.
Slučaj „Tuzlanska kolona” objedinjuje dva događaja:
napad iz zasede na vojnike bivše JNA koji su se razoružani povlačili iz tuzlanske kasarne i
napad na obližnje mesto Banovići i zarobljavanje i zlostavljanje više od 800 srpskih civila, koji su se odigrali gotovo istovremeno.
Protiv tadašnjih gradskih funkcionera, među kojima je i Jurišić, još 1995. godine podnesene su krivične prijave.
Posted by
sharper.image
at
11:56 PM
1 comments
feb'07
Poslednjih dana narušeni su odnosi Italije i Hrvatske, a spor je nastao zbog izjava o žrtvama u II svetskom ratu.
Šef diplomatije Italije Masimo Dalema otkazao je posetu jednog od visokih zvaničnika Hrvatskoj nakon razmene oštrih reči između Rima i Zagreba o italijanskim žrtvama na teritoriji SFRJ u II svetskom ratu.
Otkazana je poseta državnog podsekretara Vitorija Kraksija, a Dalema je pozvao na razgovor hrvatskog ambasadora u Rimu Tomislava Vidoševića.
Polemika dve zemlje izbila je u subotu, posle govora italijanskog predsednika Đorđa Napolitana povodom Dana sećanja na italijanske žrtve II svetskog rata na teritoriji SFRJ.
Napolitano je tom prilikom govorio o „krvničkom ludilu s užasnim obrisima etničkog čišćenja”.
Italijanski predsednik podsetio je na fojbe, prirodne jame koje postoje u nekim oblastima severoistočne Italije i u Istri, i rekao da su jugoslovenski partizani u njih bacili 15.000 stanovnika italijanske nacionalnosti.
Predsednik Hrvatske Stjepan Mesić odgovorio je juče Napolitanu i kritikovao „izjave u kojima je nemoguće ne videti otvorene elemente rasizma” i „političke osvete”, objavila je italijanska agencija Ansa. (Beta)
Posted by
sharper.image
at
4:40 AM
0
comments
Slovenia Forcibly Removes Its Undesirables
A frequent Balkan news commentator and reporter Nicholas Wood (who probably can’t remember what he had for breakfast, but won’t forget to mention, in one way or the other, that Serbs are guilty for just about everything) will tell you the violent outbursts of racism exhibited in former Yugoslav republic of Slovenia are something rather new and unexpected.
In his latest article about the forceful expulsion of Roma families, threats, violence and even murder of Gypsies by the Slovenians who simply don’t want anyone with darker skin or non-Slovenian living among them, Nicholas’ shock and disbelief is almost palpable, from the title (Hounding of Gypsies Contradicts Slovenia’s Image) down:
Half a mile short of this picturesque village in central Slovenia, two brick houses and a cluster of sheds lie empty. A baby’s stroller sits abandoned outside, and chickens and geese race about, apparently unfed, all evidence of a rapid departure by the family that lived here until just over a week ago.
The Strojans, an extended family of 31 Gypsies, 14 of them children, fled the property on Oct. 28, after it was surrounded by a mob from Ambrus and nearby villages, threatening to kill them and demanding their eviction. While the police kept the crowd back, Slovenian government officials negotiated the family’s removal to a former army barracks about 30 miles away.
The scene is at odds with an image of Slovenia as the most advanced and wealthiest of the 10 Eastern European states that joined the European Union two years ago. Slovenia prides itself as being free of the ethnic tensions that dominate the rest of Yugoslavia, from which Slovenia broke free in 1991 after a 10-day conflict. Since then Gypsies, also known as Roma, have been the victims of sporadic assaults, including a grenade attack last year in which two women, a mother and her 21-year-old daughter, were killed.
While none of the Strojans were seriously hurt in the incident here, rights groups say the government’s role in the forced removal of the family makes it one of the most serious such incidents in Europe in a decade. And now other municipalities are calling for the removal of Gypsies.
“Gypsies Raus!”
The reporter also notes that the Gypsies from the Slovenian Ambrus village had to flee to the woods where they were hiding from the region’s angry mob. When they tried to go back home...
...“People were coming on foot through the woods, they were shouting, ‘Kill the Gypsies, kill the Gypsies!’ ” said Miha Strojan, Mr. Strojan’s brother. He said he remembered someone shouting, “We’ll string you up on a cross!” Photographs that Borut Peterlin, a local photographer, took of the crowd show both menace and boisterous spirits, with people laughing.
...[when Slovenian government officials informed the crowd Gypsies will be removed from their village] “They were singing the national anthem and other songs,” Mr. Peterlin said. “There were also shouts of, ‘Gypsies raus!’ ” he said, echoing a taunt used by the Nazi’s during the deportation of Jews and Gypsies during the Holocaust.
But none of this helps remove the cobwebs from Nicholas Wood’s eyes -- he’s still entranced with Slovenia’s alleged advancement and wealth, and enamored with the fact Slovenia was allowed to join the European Union (Fourth Reich) two years ago, as if that in itself has inoculated Slovenians from racism and has given them some kind of eternal perfect alibi no matter what.
Slovenian Racism Doesn’t Count
On top of everything, despite the fact that Serbia remains the only truly multi-cultural Balkan country with the greatest number of minorities, including Gypsies who have an equal status to all the citizens of Serbia and often seek shelter among Orthodox Serbs in regions where Muslim violence is rampant (like in occupied Kosovo and Metohija province), in a story that has absolutely no connection to Serbia or Serbs, neither Nicholas Wood, nor the Slovenian human rights activist Matjaz Hanzek have resisted the urge to point their fingers at Serbs:
According to Slovenia’s ombudsman for human rights, Matjaz Hanzek, the government and public reaction illustrate a deep-rooted prejudice that permeates Slovenian society. “They really don’t understand they are using discriminatory speech,” he said in an interview. “Our neighbors are watching this very closely. If this can happen here in the European Union, then nationalist groups in countries like Serbia and Croatia will know they can get away with the same.”
So, according to this fine reporter and Slovenian human rights activists, Slovenians simply don’t know what they are doing (forget the speech, look at the actions for a change) and they don’t understand the words coming out of their own mouths -- they are just stupid, ignorant or, at best, infantile; but, unlike Serbs, innocent in any case. Advanced, wealthy, fresh little Europeans, their only sin being that they are setting a bad example for their troglodyte neighbors, mainly backward Serbs, who will now use these fascist outbursts of their better-in-every-way Europeanized neighbors and start expelling Gypsies, Muslims, Jews, Croats, Romanians, Hungarians, Bulgarians, Montenegrins, Gorani, Armenians, Turks, Egyptians and every other of few dozens of minorities living with Serbs for generations. THAT’s the only problem here, see, since Slovenian racism really doesn’t exist -- it can’t, they’re the members of the European Union, and Clinton went there immediately after he bombed Serbia back into the stone age, to tell Slovenians what a good example they are for the rest of us, remember?
Despite the fact that impoverished Serbia hosts the greatest numbers of refugees from all the regions of former Yugoslavia, despite the fact that there was no retaliation and nobody was expelled from Serbia by the Serbs, not even during the wars when Croats ethnically cleansed up to 400,000 Krajina Serbs, when mujahedeen from all over the world were waging a jihad on Bosnian Serbs and rivers of refugees of all confessions and ethnicities were pouring into Serbia, nor when Serbia was bombed by the 19 wealthiest nations in the world on behalf of Albanian minority’s terrorist KLA and both Albanians and Kosovo Serbs were running into Serbia proper... despite all that, western mainstream reporters and Slovenians have the nerve to hold sermons to Serbs, suggesting that now, when they get to see how the Fourth Reich Slovenians are expelling their Gypsies, there is a real danger the Serbs will start doing the same.
Slovenia Prefers Administrative Genocide: The Erased
“We want Serbia to ...follow the path that Slovenia has chosen, where people reach across the old divides and find strength in their differences and their common humanity,” Bill Clinton on his post-bombardment visit to Slovenia. June 21, 1999.
In reality, Slovenians have given the entire world a score of despicable examples regarding the human rights and their violations on a mass scale, revealing that “Slovenia’s image” is nothing but a thin glaze of varnish covering deeply rooted rabid nationalism and racism. The latest Nazi flare-up and the expulsion of Gypsies is far from being the new and surprising ‘incident,’ rather it’s the continuation of the old story - much older then Slovenian state (read “Tito’s Flawed Legacy” by late Nora Beloff, Balkan expert par excellance and former chief political correspondent of the London Observer).
If Nicholas Wood and the likes ever decide to take their blindfolds off, they’ll have no difficulties learning about the so called ”soft genocide” or “administrative ethnic cleansing” Slovenian government undertook immediately after unilateral declaration of independence. While nothing similar has ever occurred in Serbia during its thousand years old statehood, this dastardly act by Slovenians (similar to the way Croatia treats its refugees), has ensured Slovenia’s ethnic purity and is better known as Izbrisani -- The Erased Citizens of Slovenia:
On February 26, 1992, the newly independent state of Slovenia deleted the names of some 30,000 residents from the nation’s civil registries. The targeted population, which came to be known as izbrisani (erased residents) were not of Slovenian ancestry, but were so-called ‘new minorities’ including ethnic Serbs, ethnic Croats and ethnic Bosnian Muslims, ethnic Albanian Kosovars and ethnic Roma which the government sought to force out of the country. (In contrast ‘old minorities’ include ethnic Italians and ethnic Hungarians, specifically mentioned in the December 1991 Constitution.)
Twelve years later the Slovenian Government has still not yet acted to fully redress this massive violation of human rights. Critics of this radical action by the Slovenian government have sometimes characterized the mass erasure as ‘soft genocide’ or ‘administrative genocide.’ A more appropriate term is probably ‘administrative ethnic cleansing’ or ‘civil death.’ By whatever description, redress for the mass ‘erasure’ is still badly needed. In other historical contexts this kind of radical action which in and of itself is a massive violation of human rights, has been a step toward more extreme actions including mass expulsion and even genocide. In the case of Slovenia, the izbrisani were targeted for elimination solely on account of the non-Slovene groups into which they were born. Furthermore, this ‘administrative ethnic cleansing’ on February 26, 1992 in Slovenia can be viewed as a contributing factor to the radicalization in former Yugoslavia which only a few months later saw violent ethnic cleansing in Bosnia and Herzegovina.
The policy of “mass erasure,” which could also be called mass denationalization, must especially be condemned because it was a partially successful policy, causing over one-third (12,000 out of 30,000) of the targeted population to leave Slovenia. When officials asked an izbrisani for his old Yugoslav passport the top right corner would be cut off, making the document useless and marking the bearer for further discrimination. The izbrisani (erased residents) were not forced out at gunpoint and their homes were not burned down as in Bosnia, nevertheless they lost their jobs, medical benefits and sometimes were deported for minor offenses. The multiple possible translations of the term “izbrisati” (erase, red pencil, rub out, score out, scratch out, delete, expunge, obliterate) shows the impact the policy might have on a person. In Slovenia, seven izbrisani committed suicide. Ultranationalist politicians characterized the izbrisani as war criminals, swindlers and undesirables.
The radical ‘mass erasure’ of February 26, 1992 took place eight months after Slovenia declared independence from Yugoslavia on June 25, 1991. The erasure occurred just days after Slovenian Athletes participated for the first time in Olympic competition at the XVI Winter Olympic in Albertville, France. Acceptance into the United Nations was still three months away (May 22, 1992). Notably, Slovenia was not at war at the time the ‘mass erasure’. The previous summer war with Yugoslavia had lasted only a few weeks ending a with European Union sponsored agreement calling for withdrawal of Yugoslav Federal troops from Slovenia and the demobilization of Slovenian troops. Furthermore the ‘mass erasure’ came after the completion of a new Constitution is which Slovenia committed itself to protect human rights and fundamental freedoms (Article 5, and Articles 61 to 63).
In other words, if Slovenian human rights activists are correct and Slovenians really don’t know what are they doing, the UN, EU, and everybody else who welcomed them into their elite clubs in spite of such an appalling evidence of pure racism in all segments of society, up to the highest, state level, should have known better. Clintons included.
Following the fate of Strojan family is a photographer Borut Peterlin, who took the picture of Strojan children above and was also cited in the article by Nicholas Wood. Borut is collecting links about the unfortunate Gypsy family from around the world, along with various commentary, like the one presented here.
Visiting the new, independent Slovenia, Peter Handke wrote:
Now... I arrived at the Hotel 'Zlatorog' ... at the valley's end, everything arranged for German speakers, and in the entrance the framed photos of Tito's visit had been removed not a pity really and replaced with those of Willy Brandt.... On state television almost nothing other than German and Austrian channel over and over again a foreign trade or economic delegation was having native folk songs sung to them. Then the Slovenian President would enter the scene. Wasn't he once a capable and proud functionary? But now he behaves like a waiter, almost like a lackey, who serves up his country to the foreigners who visit, as if he wanted to satisfy every wish of a German employer or customer: the Slovenians aren't this or that, but rather a 'hard working and willing Alpen people'. A Journey to the Rivers: Justice For Serbia
The first question that Handke heard a customer in the new supermarket ask, was: "Has The Bild (German newspaper) arrived?"
Likewise, the Independent State of Croatia II (NDH II), never bothered to curtail its rather embarrassing enthusiasm for the opportunity given by Germany, Vatican and the West in general to turn the clock back and revert to the ethnically clean German satellite. Quite the contrary. From the fateful 1991 when Tudjman's Croatia proudly unveiled the dusted off insignia from its fascist slice of heaven with the spontaneous burst into a collective Danke Deutschland song - the absolute worst, prime example of the kitsch, tastelessness and shameless sycophancy ever recorded in the history of humanity - till today, Croatia has been cheerfully sliding back in time, to the abominable 1940's.
The renowned Balkan expert, Diana Johnstone, wrote in September of 1999:
When I visited Croatia three years ago, the book most prominently displayed in the leading bookstores of the capital city Zagreb was a new edition of the notorious anti-Semitic classic, "The Protocols of the Elders of Zion". Next came the memoires of the World War II Croatian fascist Ustashe dictator Ante Pavelic, responsible for the organized genocide of Serbs, Jews and Romany (gypsies) that began in 1941, that is, even before the German Nazi "final solution".
However, if the Croatian fascists actually led, rather than followed, the German Nazis down the path of genocide, that doesn't mean they have forgotten their World War II benefactors. After all, it was thanks to Hitler's invasion of Yugoslavia that the "Independent State of Croatia" was set up in April 1941, with Bosnia-Herzegovina (whose population was mostly Serb at the time) as part of its territory. And the hit song of 1991, when Croatia once again declared its independence from Yugoslavia and began driving out Serbs, was "Danke Deutschland" in gratitude to Germany's strong diplomatic support for Zagreb's unnegotiated secession.
In the West, of course, one will quickly object that the Germany of today is not the Germany of 1941. True enough. But in Zagreb, with a longer historical view, they are so much the same that visiting Germans are sometimes embarrassed when Croats enthusiastically welcome them with a raised arm and a Nazi "Heil!" greeting.
So it should be no surprise that this year's best seller in Croatia is none other than a new edition of "Mein Kampf". This is not a critical edition, mind you, but a reverently faithful reproduction of the original text by that great European leader, benefactor of Croatian nationalism and leader of the Third Reich, Adolf Hitler.
The magazine "Globus" reported that "Mein Kampf" is selling like hotcakes in all segments of Croatian society. For those who want to read more, there is a new book entitled "The Protocols of Zion, the Jews and Adolf Hitler" by Mladen Schwartz, leader of the Croatian neo-Nazi party New Right, and "Talks with Hitler" by the Fuhrer's aide Herman Rauschning, as well as various other memoires celebrating the Ustashe state whose violent massacres of Serbs shocked the Italian fascist allies and even German diplomatic observers at the time. (Nazi Nostalgia In Croatia, by Diana Johnstone)
Of course, the fact that Pope John Paul II went to Croatia in October of 1998 to beatify Aloysius Stepinac who openly supported Nazi regime and Croatia's bloody pogroms by inviting clergy to help the Ustasha efforts in cleansing the country from 'Serbian schismatics', Jews and Gypsies in the name of "faith" has hardly helped Croats come to terms with their monstrous past. Neither does this sort of negative encouragement by Vatican promote civilized (or Christian) behavior which would finally allow, 15 years later, over a quarter of a million Serbs they purified the Independent State of Croatia II from, those who survived the "Operation Storm" and "Lightning", to return to their land in Krajina and rebuild their burnt, bulldozed and stolen homes. The same Pope who refused the invitation by Patriarch of the Serbian Orthodox Church, His Holiness Pavle, to hold a joint commemoration to almost a million victims of Croatia's Nazi madness in Jasenovac, on its 50 years anniversary in 1995, has rushed to beatify the one who gave blessings to the pogroms, in the name of Roman Catholic church. No wonder the clock is turning back to the time of the rule of the Beast.
Posted by
sharper.image
at
3:57 AM
0
comments
Balkanska pravila (Balkan Rules)
http://www.youtube.com/watch?v=ZU9-vd_sNsk
Ako stane... (If it stops...)
http://www.youtube.com/watch?v=QjPCSGPTNMI
Posted by
sharper.image
at
3:04 AM
0
comments
Posted by
sharper.image
at
2:22 AM
0
comments
12 Avgust 2007
Komisija Vlade Slovenije za pitanje masovnih grobnica na Pohorju otkrila je posmrtne ostatke oko 15.000 osoba.
Reč je o osobama ubijenim odmah po završetku II svetskog rata, piše ljubljanski Dnevnik. Posmrtni ostaci su nađeni u protivtenkovskom jarku na Arehu, na mariborskom Pohorju.
Žrtve su većinom pripadnici četničkih jedinica iz Srbije i Crne Gore, ustaških i domobranskih iz Hrvatske i ruski kozaci, pripadnici nemačke vojske. Njih su, kako piše list, u maju i junu 1945. likvidirali pripadnici VI proleterske brigade kapetana Rada Čolaka.
Članovi komisije procenjuju da je broj žrtava i veći, a neki slovenački mediji smatraju da je reč o najmasovnijim likvidacijama posle II svetskog rata u Evropi, masovnijim od masakra u Srebrenici.
U istraživanju učestvuju i stručnjaci iz Hrvatske jer se pretpostavlja da se u masovnim grobnicama u 80 odsto slučajeva nalaze pripadici vojske Nezavisne države Hrvatske i domobrana.
U jednoj drugoj grobnici na Pohorju su nađeni ostaci Slovenaca koji su sarađivali sa okupatorom tokom rata i pripadnika nemačke manjine iz Maribora, koji su bili zatvoreni u Kidiričevu. Komisija još nije završila rad i planira da otvori još 19 grobnica u okolini Maribora i Kidričeva. (Beta)
Posted by
sharper.image
at
12:39 AM
0
comments
Proglas kralja Nikole na Badnji dan 1918. godine
CRNOGORCI!
TRI GODINE su vec od kada nas je rastavila teska sudba!
Tri godine muka i iskusenja za vas u ropstvu, za mene u izgnanstvu.
Velike su i prevelike zrtve i muke koje crnogorski narod vjekovima podnosi, ali ove su bile najvece i najuzasnije. Tako je to mozda sudjeno bilo..
Trebalo je, valjda, jos i ovo mucenistvo podnijeti da bi nam bilo priznato nesto, sto smo odavno zasluzili; da bi se za nasu milu otadzbinu moglo s poboznoscu reci: Crna Gora je najveci mucenik svijeta, jer nikada i niko nije vece, idealnije i nesebicnije zrtve podnosio od nje za stvar casti, za stvar opstenarodnu, za pravo i slobodu.
Kada su 1914. cast, pravo i opstanak Srbije bili dovedeni u pitanje poznatim nasiljem Austro-Ugarske, prvi sam bio ja, koji sam u ime vase i s vama stao na braniku Srbije.
Svi uslovi koje je Crna Gora stavila tada Srbiji za svoju saradnju bili su u ovo nekoliko rijeci, koje je moja vlada uputila vladi Sribje. „Vasa sudbina je i nasa".
Ja, pak, telegrafisao sam mome unuku prestolonasljedniku Aleksandru: „Moji Crnogorci vec su spremni na granici da ginu za nase zajednicke ideale".
U toku osamnaest mjeseci rata Crna Gora vjerno se oduzila u svakom pogledu i na svakom polju duznostima brata i saveznika.
Koncem tragicne 1915. vi ste, moji dragi Crnogorci, ucinili najvece i najslavnije djelo koje ste igda ucinili u svojoj punoj besmrtnosti, vitestva i slave istoriji. Vi ste nasim golim prsima, golih i iskrvavljenih ruku, gladni i nenaoruzani, bili za skoro citava tri mjeseca neprobojan bedem i nepobjedna falanga na Grahovu, Troglavu, Drini, Visegradu, Javoru i cak duboko u Srbiji, o kojoj se lomio, jedan za drugim, svaki val onda jos bijesnog neprijatelja.
Ja cu mirno cekati s uvjerenjem da sam tada, kao i uvijek, ispunio duznost Crnogorca, Srbina i vladaoca, i da ce optuzeni biti oni, koji me, s malo dostojanstva i cojstva, pokusavaju klevetati. Na taj eto nacin i ja sam bio rastavljen od vas, od vas s kojima sam skoro citav vijek dozidjivao gnijezdo slobode, ne samo slobode srpske, jugoslovenske, nego i balkanske; od vas kojima sam sezdeset godina vec pisao najljepse stranice nase istorije i cinio s vama djela koja su mucenicku Crnu Goru izdigla na nevidjenu do sada visinu, i pribavila joj medju civilizovanim narodima ugled, koji jos do danas nije dostigao nijedan mali narod u svijetu.
Tezak, najstrasniji i najtragicniji dogadjaj bio je to u mom zivotu. Ipak ja sam mu morao sljedovati, pokoriti se, te traziti zastite ne radi sebe, nego radi vas, i nasih mocnih saveznika. Na zalost, nade moje umnogome su me izdale. Ja i vi bili smo iznevjereni od nekog, od kog smo imali razloga najmanje nadati se, za koga smo zrtvovali sve i kog smo spasili. Taj neko jeste, ne herojski i bratski narod Srbije, nego zvanicna Srbija.
Vama je poznato da zvanicna Srbija vec odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara na zajednickom poslu, nego protivnika, koga se je po nekom cudnom shvatanju, trebalo otresti, toboz u interesu Srbije.
Naoruzani neobjasnjivom mrznjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i liseni solidne moralne osnove, izjvesni politicari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na nacelo: cilj opravdava sredstvo.
Zvanicna Srbija zaboravila je sve zrtve koje je Crna Gora ucinila za Srbiju 1914. i 1915.
Intrige koje je, jos dok smo bili na domu, cinila protiv Crne Gore u zemlji i medju saveznicima i koje su mnogo doprinijele katastrofi Crne Gore, ona je nastavila bez rezerve, u inostranstvu. Zvanicna Srbija potrosila je milione na intrige i klevete protiv Crne Gore i njenih predstavnika. Nijesam klevetan samo ja, nego sva Crna Gora i njeni predstavnici.
Imali su obraza tvrditi u saveznickoj stampi, izmedju ostalog, da su moje vlade u Crnoj Gori za vrijeme ovoga rata „odrzavale tajne prijateljske veze sa neprijateljem", i da nijesu nista drugo radile nego „onemogucivale napore Srbije"; da je Crna Gora samo „forme radi" ratovala, a da u stvari, rat nije ni vidjela.
Jednom rijecju, vodjena je jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovaziti ulogu Crne Gore u ovom ratu i srusiti njen visoki ugled medju saveznicima.
Crna Gora i Crnogorci nemaju neiscrpna bogatstva, velikih gradova i varosi, plodnih ravnica, umjetnickih spomenika. Sve sto imamo bilo je, prije i sada: sloboda, cast i junastvo.
To je najvece i jedino blago Crne Gore i Crnogoraca.
Meni u izgnanstvu preostajao je mucan i nicim nezasluzan zadatak da branim cast i ugled Crne Gore od bijednih sinova zemlje nase, od kojih neki bijahu uzivali i moje povjerenje, a koji se stavise u sluzbu zvanicne Srbije, da za novac klevetaju i izdaju ne samo mene, nego sve sto je najsvetije i najdraze svakome Crnogorcu.
Zbog intriga i kleveta o kojima je rijec, pored svih mojih napora, narod u zemlji bio je lisen zasluzene pomoci od strane nasih mocnih saveznika, isto tako i internirani, koji bi, da nije bilo jednog plemenitog engleskog i jednog amerikanskog drustva, ostali bez ikakve pomoci. Moja vlada, pak, nije mogla pruziti pomoc, jer, na zalost, nije imala cime.
Moji neprijatelji htjeli su, da tim sto mi onemogucavaju rad na pomoci narodu u zemlji, izazovu mrznju narodnu protiv mene. Ipak, pored svega ovoga, na mnogobrojne predstave moje i moje vlade, saveznici su, cijeneci zrtve koje je Crna Gora ucinila, pristali naposljetku da ishranjuju narod crnogorski; cekao se samo jos pristanak vlade austrougarske na postavljene uslove. U medjuvremenu dosla je i propast nasih neprijatelja.
Pored svih kleveta, vlada Srbije nije uspjela da diplomatski unisti Crnu Goru. Trebalo je unistiti na drugi nacin, koji nece izazvati gnusanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da unistenje i obescascenje Crne Gore zele sami Crnogorci.
Kada je neprijatelj, slomljen silnim udarcima udruzenih saveznika, napustio nasu malu Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njena vojska.
Ona je usla ne s grancicom mira i bratske ljubavi, nego s namjerom da srusi najvece dobro svakog naroda i drzave - suverenitet njen, i da unisti njeno drzavno bice, koje je tekovina vjekovnih napora i krvavih borbi Crnogoraca. Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svog bogomrskog i u istoriji nezapamcenog zlocina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu.
Skupila je takozvanu Veliku narodnu skupstinu na jedan nasilnicki nacin, cije odluke nemaju nikakve vaznosti, jer Velika narodna skupstina i ne postoji kao ustanova po nasem ustavu, a kamoli da je nadlezna da rjesava o sudbini Crne Gore!
Pa i svakakav zlocin izvrsen je prepadom, kukavicki, lisavajuci od ucesca u rjesavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade mucenika i heroja, koji se jos ne bijahu vratili iz ropstva.
Dragi moji Crnogorci,
Sa zvanicne Srbije i njenih agenata optuzivan sam kao protivnik jugoslovenskog jedinstva. Medjutim, nijedan pojedinac u Srpstvu i Jugoslovenstvu nije vise radio na njemu od mene, nastavljajuci u tome djelo mojih besmrtnih predaka.
Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora udje u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na nacin koji ne dolikuje njenoj slavnoj proslosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima.
Ne, ona nece ulaziti mucki i lupeski u taj velicanstveni hram, kome je ona postavila temelje, a na kojem je ona prva razvila zastavu svoju sa Dusanovim bijelim orlom, cije gnijezdo bjese vjekovima samo na Lovcenu.
Ona to nije zasluzila.
Sjeni slavnih predaka nasih, palih za ideju slobode sveg naseg naroda bunile bi se protiv toga, nebrojene i nesebicne zrtve vjekovima podnosene, potoci plemenite krvi nasih najboljih sinova, prolivene ne samo niz nase suro stijenje, vec i na bregovima Bojane, Neretve, Miljacke, Drine, Morace i Bregalnice, traze drugaciji i svecaniji ulazak nas u jugoslovensku zajednicu, a ne kakav joj je pripremila vlada Srbije.
Taj momenat moraju pozdraviti s poboznoscu, s kapom u ruci, svi posteni Jugosloveni.
Moji slavni preci i ja radili smo s vama cijeloga vijeka na djelu narodnog ujedinjenja.
Ja sam taj, koji sam na njemu radio s knjazom Mihailom i vladikom Strosmajerom, nastavljajuci u tome rad Rada Vladike sa Banom Jelacicem.
Cim su se pak granice Srbije i Crne Gore dodirnule, ja sam 1914. predlozio izmedju njih uniju.
U izgnanstvu, moja je vlada 1916. i u julu 1917. cinila korake kod vlade Srbije za bratski i sporazuman rad u pitanju narodnog ujedinjenja.
Ja, pak, licno, izjavio sam svoju gotovost u ime Crne Gore, da stupim u jugoslovensku zajednicu mojim deskriptom od 1. jula ove godine i proklamacijom Jugoslovenima od 7. jula ove godine, isticuci da oblik vladavine i unutrasnje uredjenje buduce jugoslovenske zajednice treba da bude prepusteno iskljucivo volji naroda, koja mora biti suverena nad svim ostalim.
Na zalost, vlada Srbije odgovorila je na njih ranije Krfskom deklaracijom, a sada nacinom i nasiljem, kakvo ne pamti istorija civilizovanih naroda.
Pored svega toga ovaj akt odobren je i zvanicno od vlade Srbije.
Ona je 28. decembra 1918. pozvala svoga poslanika, do tada akreditovanog kod moje vlade, smatrajuci taj nasilni akt kao legalan. Medjutim, takav akt niti ce ikada biti priznat od ma koje civilizovane drzave, a kamoli od kojeg saveznika.
Crna Gora je Crnogoraca.
To je bilo, to ce biti.
Nasi veliki saveznici i dalje su zastupljeni svojim poslanicima pri mom dvoru.
Crna Gora ce biti uspostavljena, sa svim njenim pravima. To je svecano, i nekoliko puta do sada bilo proklamovano od strane mocnih saveznika nasih. To je jedna od duznosti saveznika, koju su velikodusno uzele na sebe, isto tako kao i obavezu o sadasnjoj ishrani naroda, koju su na sebe uzele vlade nasih plemenitih saveznika. O tome su moju vladu obavijestile vlade Engleske, Francuske, Italije i Amerike, a iza kojih nije izostala ni ruska vlada iz Omaka (Sibirija), vjerna vjekovnim tradicijama i ocinskoj ljubavi Rusije prema Crnoj Gori. U isto vrijeme, saveznici su uzeli obavezu o finansijskoj pomoci i ekonomskom uspostavljanju Crne Gore, sto je predmet stalnih briga mojih i moje vlade.
Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti. Ja cu tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuca nijesmo se popeli i drzali na prijestolu Crne Gore silom; necemo na njemu ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskog naroda.
Prava volja naroda bila je i bice za nas zakon.
Na Badnji dan (24. HÀÀ) 1918.
Glas Crnogorca,
(Neji kod Pariza),2/15. À 1918. br. 62
Posted by
sharper.image
at
3:51 AM
1 comments
Posted by
sharper.image
at
1:29 AM
0
comments
OD SOLUNA DO BUDIMA GDE GOD SRPSKIH DUSA IMA
Preuzeto sa sajta 'Srpsko Nasledje'
Piše: SlađanaRistić
Hor Beogradskog pevačkog društva pevao je Bogu i svome rodu, a glas srpskog pevača čuo se nadaleko. Od Prvog beogradskog pevačkog društva, za istoriju srpske kulture možda su važnije samo dve institucije: Matica srpska i Narodni muzej. A možda u ovom trojstvu Društvo nije na trećem mestu. Jer, bez horovođa Prvog beogradskog pevačkog društva - Kornelija Stankovića, Josifa Marinkovića i Stevana Mokranjca - ne bi bilo srpske muzike. Tog univerzalnog, na svakom jeziku razumljivog zvučnog znaka našeg trajanja. Za koji napisaše kako su "ove melodije svojina i osobina duše srpskog naroda" i još kako "ti napevi, manje-više tužnog karaktera, nose obeležja žalosnog položaja i teške istorije naroda srpskog", znaka našeg trajanja koji će biti čak i ako nas više ne bude.
Da se srpska muzika razvija i srasta sa vremenom osetilo se u subotu, 14. februara 1998. godine, u zadužbini Ilije M Kolarca, na dan Svetog Trifuna kada je najstariji srpski hor - Prvo beogradsko pevačko društvo - proslavljalo 145 godina svog postojanja.
Te subotnje večeri uzdrhtao je duh pravoslavlja, gospodstva i kulture, narodne reči i zaboravljenih likova iz naše kulturne baštine.
Posle Matice srpske i Narodnog muzeja, Prvo beogradsko pevačko društvo je treća kulturna institucija u srpskom narodu. To potvrđuju i reči episkopa budimskog Danila:
"Što je patrijarh među vladikama, to je Prvo beogradsko pevačko društvo među horovima."
Hor je gotovo vek i po širom sveta prenosio i približavao narodu uzvišenost srpske duhovne i svetovne pesme.
Zaštitnici su mu bili Mihailo Obrenović i kasnije dinastija Karađorđević.
Hor je pevao na bogosluženjima, svetim liturgijama, najznačajnijim molitvenim i crkvenim skupovima u istoriji srpskog naroda: krunisanjima, venčavanjima članova kraljevske porodice, intronaciji srpskih patrijarha, hirotonisanju svih vladika i prilikom poseta pravoslavnih pogla-vara.
Osam gostiju Milana Milovuka
Priča počinje u jednoj beogradskoj kući, u stanu Milana Milovuka, 14. januara 1853, kada se sastalo devetoro ljudi: pet Srba i četiri stranca. Među strancima, kao treći za Milovukovim stolom, sedeo je čuveni Josif Šlezinger. Zajednička nit koja ih je spojila bila je naklonost prema muzici. Te večeri bio je prisutan i duh svetog Vasilija koji je dao nadahnuće ovim ljudima, tako da je od 1889. godine slava Prvog beogradskog društva i zvanično sveti Vasilije Veliki.
U početku je to muški hor koji peva kompozicije nemačkih i francuskih horova. Pevači su za vreme pevanja sedeli oko stola.
Kornelije Stanković zapisuje pesmu "Rado ide Srbin u vojnike"
Dolaskom u hor velikog srpskog umetnika i kompozitora, Kornelija Stankovića, kao i njegovog prijatelja slikara Steve Todorovića, razvija se muzika i pevanje sa narodnim obeležjem.
Po dolasku iz Karlovaca, Stanković se posvećuje beogradskom društvu.
Pošto su crkvene i narodne melodije bile pristupačne narodu, članovi hora dobijaju naklonost građanstva i viših krugova. Tada knez Mihailo Obrenović postaje njihov visoki pokrovitelj.
Izvesno vreme horom rukovodi Davorin Jenko, ali ne tako uspešno kao njegov prethodnik. Nekoliko puta odlaziće sa mesta horovođe i ponovo se vraćati.
U Beogradskom pevačkom društvu niču i prve klice za potonji rad u Narodnom pozorištu, u kome društvo kasnije vrlo često koncertuje. Društvo je bilo vezano za pozorište. Predsednik Pevačkog društva bio je ujedno i potpredsednik Pozorišnog odbora. Društvo je više puta pri-ređivalo koncerte u korist podizanja i održavanja pozorišta. Međutim, pozorišne Uprave nisu se uvek odazivale molbama Društva. Kad im je hor tražio salu za priređivanje koncerta u korist svoje kase, u danima kada pozorište ne radi, i ako su koncerti najjači izvor za podmirenje troškova Društva, ovi im nisu u potpunosti izlazili u susret.
Mokranjčeva nacionalna orijentacija, Šantić kao tekstopisac
Sve veća aktivnost članova hora daje podstrek mnogim našim autorima da nastave sa radom na kompoziciji za hor, sa narodnim, lirskim, prigodnim pesmama. 1875. godine u hor dolazi Stevan Mokranjac. Nastavlja pravac u komponovanju koji je započeo Kornelije Stanković, proširuje nacionalnu orijentaciju. Prilikom proslave pedesetogodišnjice Beogradskog pevačkog društva izveden je koncert koji je sastavio Stevan Mokranjac, a koji je obuhvatio razvoj srpske pesme i kompozicije do tada.
Tekst za himnu Društva napisao je pesnik Aleksa Šantić, na Mokranjčevu melodiju. Tekst je natopljen osećanjima pripadnosti veri i otadzbini. Šantić počinje svoju pesmu stihovima:
Zaigrajte, srca živa
Jednom željom roda svog!
Što Avala davno sniva
Neka blagi dade Bog:
Kao zvona Vaskrs-dana,
Koja vjerom dižu nas,
Da odjekne pro Balkana
Srpske slave burni glas.
Hor je pevao Bogu i svome rodu, a glas srpskih pevača se čuo nadaleko. Zahvaljujući njima osnovan je Savez srpskih pevačkih društava (1903), od njih je krenulo i osnivanje Jugoslovenskog pevačkog saveza (1924). Dve godine kasnije priredilo je Društvo prvu Južnoslovensku muzičku školu u Srbiji 1899. Direktor i pedagog bio je - Mokranjac.
To je današnja srednja muzička škola "Mokranjac" u Beogradu.
Hor mnogo putuje. Nemačka, Mađarska, Rusija... obilazi gradove; Solun, Moskva, Split, Zagreb, Mostar, Kotor, Dubrovnik... Posle turneje, kada su pevali pred ruskim carom i caricom i pred nemačkim carom i caricom, hor biva proglašen za najbolji u Evropi.
Hor obavlja svoju kulturnu i diplomatsku misiju.
Bugarski knez im se klanja.
Kad su otpevali tursku himnu sultanu (do tada se samo svirala), oduševljeni sultan je zatražio da pred njim otpevaju i srpsku himnu, odao im je počast a time se poklonio srpskoj muzici.
Njeno Visočanstvo, kraljica Natalija, poklanja Društvu zastavu sa širokom trobojnom trakom uokvirenu zlatnim resama i koncertni klavir, a knjaz Nikola na Cetinju nije prikrio svoje odu-ševljenje, te se rukuje sa svakim članom hora.
Hor je dobio mnoga odlikovanja (preko osamdeset) i ima nekoliko stotina počasnih članstava.
U to vreme stvaraju se i druga društva i horovi u svim gradovima Srbije od Vranja, Negotina, Kragujevca, Šapca... i u samom Beogradu: Društvo "Kornelije Stanković", jevrejsko, međunarodno.
Hor je značajno uticao na život cele Srbije, jer je održao mnoge dobrotvorne koncerte i priredbe u cilju pomaganja drugih društava, ustanova i pojedinaca, kao što je recimo koncert u korist bolnice siromašnih učenika (1865), u korist osnivanja Narodnog pozorišta u Beogradu (1868), za postradale u ratu (1877), u korist porodice preminulog pesnika Đure Jakšića (1879).
Važan je njihov nastup u Mokranjčevom Negotinu gde su pevali na otkrivanju spomenika Hajduk Veljku.
Društvo je uvek negovalo rodoljublje.
Sa srpskom trobojkom i kraljevim vencem
Značajna je njihova poseta Dubrovniku (1893), povodom otkrivanja spomenika velikom srpskom pesniku Ivanu Gunduliću. Narod ih je u Dubrovniku dočekao ushićen, sa divljenjem. Članovi hora bili su dostojanstveni, nosili su venac koji je bio obavijen trakom sa srpskim bojama. Predsednik dubrovačke opštine, starina Gundulić, kao Srbin i potomak velikog pesnika pozdravio se sa horom vidno uzbuđen. Od Gruže do Dubrovnika, sve je bilo puno ljudi - veličanstven prizor. Tada otpeva pevačko Društvo himnu Gunduliću uz burno odobravanje, a izaslanik i predstavnik Kraljevskog Srpskog Narodnog Pozorišta koji se popeo na pijedestal, htede da pročita "Gundulićev Zavet" - ali je bio sprečen. Nekolicina usplahirenih rekoše da se ne sme jer nije u programu, a u isti mah stvorio se žandar koji je zabranio da se išta govori i čita. Austougarskim žbirima zasmetalo je toliko robovanje u Dubrovniku.
"Društvo je pevalo na Vidovdanu u prostranoj našoj crkvi, u Dubrovniku, a bogosluženje drža gospodin Vladika kotorski i nekoliko sveštenika. Crkva i sve ulice oko crkve bile su preplavljene narodom...", seća se jedan iz ove Mokranjčeve ekspedicije.
Članovi hora putuju po celoj Evropi, ali hor i dalje peva u Sabornoj crkvi i dvorskoj kapeli. Vežbaju pevanje u prostorijama Saborne škole (danas škola Kralja Petra), gde su nekada bile crkvene kancelarije.
Posle M. Milovuka i K. Stankovića, Jenka i Mokranjca, treba spomenuti i druge kompozitore koji su pisali istoriju srpske horske muzike. To su: Josif Marinković, Stanislav Binički, Stevan Hristić, Miloje Milojević, Kosta Manojlović, Petar Konjović, Predrag Milošević...
Dirigent i kompozitor Kosta Manojlović nastavlja Stankovićev i Mokranjčev nacionalni pravac u muzici, proširuje muziku na jugoslovenstvo i na panslovenstvo. Hor prvi put peva kompozicije renesansnih autora.
Posle Koste Manojlovića hor je vodio Lovro Matačić.
U Budimpešti, 1937. godine, sa horovođom Predragom Miloševićem, Društvo osvaja prvu horsku nagradu. Evropske novine pisale su da je to jedan od najboljih horova tog vremena.
Cepanje horske zastave
Svojim slikama hor su darivali: Steva Todorović, Paja Jovanović, Nadežda Petrović.
Za vreme Prvog svetskog rata hor nije prestajao da peva.
Jedno vreme dirigovala je gospođa Sofija. Društvo je vežbalo u prostorijama Patrijaršije. Kada su nacisti napali Beograd iscepali su zastavu hora. To je pojačalo pravoslavni i patriotski duh ovog muzičkog društva.
Posle Drugog svetskog rata uslovi za oporavak Prvog beogradskog pevačkog društva nisu bili pogodni. Hor je nastavio da peva sa starim i ostarelim članovima u skučenim prostorijama Patrijaršije, i u Sabornoj crkvi, na Svetosav-skim proslavama...
Zlatno doba hora, između dva svetska rata, gde treba pomenuti osim Manojlovića, Stevana Hristića, M. Milojevića, Predraga Miloševića, Matačića, Ilića... bilo je prošlo.
Značajne korake u muzičkom usponu Društva predstavljaju dopune repertoara kompozicijama naših modernih kompozitora: Konjovića, Milojevića, Hristića i Bajića, kao i izvođenje vokalno instrumentalnih dela slovenskih i evropskih autora na najvišem svetskom nivou. Dvoržakovih oratorijuma "Stabat mater" "Svadbeni darovi", Perozijevog "Stradanja Hrista", Verdijevog "Rekvijema"...
Ponovo na velikoj sceni
Društvo je pevalo na proslavi 900 godina pravoslavlja u Rusiji, a 1988, hor gostuje, po pozivu ruske crkve, na proslavi 1000 godina pravoslavlja. Ako je Društvo bilo jedini strani hor na proslavi, onda se zna koliko ga Rusi cene i poštuju.
Pre nekoliko godina hor nastupa, posle duže pauze, u Negotinu gde se jedno vreme zaboravilo na ovaj divni hor, kao i na to da je klavir u Mokranjčevoj spomen kući vlasništvo Društva.
Poslednjih godina Društvo dobija svoje mesto u zvaničnoj kulturi, tako da je učesnik mnogih priredbi i značajnih kulturnih manifestacija. Učestvovali su na proslavi 800-godišnjice manastira Studenica, pevali su na osvećenju spaljenog konaka u pećkoj Patrijaršiji, u manastiru Ravanica...
Od 1981 - 1984. godine hor je bio pod upravom dirigenta Aleksandra Vujića. Pre njega bili su: Aleksandar Gavanski, Bogdan Cvejić, Luka Gavrilović, Dragomir Radivojević. Od 1984, kompozitor Vladimir Milosavljević, nastavlja tradiciju prethodnika. Milosavljević po završetku studija, odlazi nekoliko puta u Hilandar i onda se konačno posvećuje duhovnoj muzici i horu. Mnoge njegove kompozicije, kao što su "Psalm šesti", "Molitva Davidova", "Heruvimska pesma"... izvode sa uspehom i strani horovi. Njegovo dirigovanje je takvo da se on potpuno sjedinjuje sa pevačima, čak do skrušenosti, a onda do vapaja. Težnja ka muzikalnoj molitvi, odnosno molitvenom pevanju postaje težnja svakog pevača u horu.
Na Cetinju Društvo dočekuje mošti kralja Nikole. Jedini hor koji učestvuje.
Sveće i zvona srpskog Kotora
Prvo beogradsko pevačko društvo svakog leta posećuje manastir Reževiće u Crnoj Gori. i nastupa od Budve do Kotora.
Svakog leta u Reževićima dočekuje ih iguman Mardarije.
Hor je u stvari jedna velika porodica. Smenjuju se generacije, ali u njima se prenose duh pojanja i gospodstvo, što je osobenost hora.
U toj velikoj porodici, u manastiru Reževići, oni raspoređuju svoje uloge od rada do pevanja, preko večernjih beseda sa igumanom i mnogim gostima iz sveta umetnosti. Mnogi slikari i pesnici posećuju manastir za vreme gostovanja Društva - Reževići su tad pravi duhovni i kulturni centar. Možda i to doprinosi lepoti zvuka tih predivnih glasova, i toj otmenosti u pevanju.
U horu ima akademskih građana, kapetana, penzionisanih članova operskog hora, studenata Bogoslovskog fakulteta. Starosna dob je od 17 do 70 godina. Nekoliko njih iz jedne porodice sinovi, unuci.
Treba pomenuti i njihove sadašnje divne soliste: protođakona Vladu Mikića (bas), čuvenog operskog pevača Žarka Cvejića, Pavla Aksentijevića, Boška Došenovića, (tenor), Bosiljku Jovanović (sopran) i druge.
U Kotoru su imali koncert koji se pamti. Kotor je bio u potpunom mraku kada su usli članovi hora. Ali ni to nije omelo pevače i soliste da dođudo crkve Svetog Nikole. Narod ih je čekao. Zvona su zvonila pre koncerta, dok su pevači išli starim gradom. Zvona sa svih crkava. Bio je to veličanstven koncert za pamćenje, održan pod svećama.
Trajanje u zvuku
Na slavi Prvog beogradskog pevačkog društva, Svetog Vasilija, na srpsku Novu godinu, 14 januara, kada se slavlje priređuje u sali Patrijaršije, srpski patrijarh prisustvuje rezanju kolača. On je sada visoki zaštitnik i pokrovitelj Društva.
Društvo i dalje peva kompozicije "Dostojno jest", Kornelija Stankovića i "Svjati Bože", Stevana Hristića.
Imaju probe i sastanke u prostoru Patrijaršije. A taj prostor može mnogo da ispriča o istoriji ovog hora. Tu se nalaze stare fotografije sa turneja, knjige, pokloni, veliki klavir, slike Paje Jovanovića, knjiga sa imenima članova od 1853, veliki sto kao za vreme Milana Milovuka, izrezbarena klupa u duborezu i predivan srpski ćilim.
Društvo je pevalo u filmovima Emira Kusturice "Dom za vešanje" i "Arizona drim".
Ovaj hor ostavio je trag u istoriji Srbije, muzičke kulture, srpskog naroda, stvorio i sačuvao naše duhovno pojanje. Zato trajemo...
* * * * * * *
Kralj Aleksandar Prvi Obrenović bio je visoki zaštitnik Beogradskog pevačkog društva još dok je bio kraljević. Duma Društva bila je njegova majka, kraljica Natalija, koja je društvu poklonila zastavu, zlatom vezenu, u Beču urađenu. Društvo je svom zaštitniku, Kraljeviću Aleksandru otpevalo specijalno pisanu kompoziciju Josifa Marinkovića, na tekst Matije Bana, i poklonilo mu gusle javorove "oružje kojim se srpsko ime već pet vekova bori protiv svojih krvnih neprijatelja"
* * *
"Spomenica" izdate povodom pedesetogodišnjice Beogradskog pevačkog društva: Na diplomama Društva koje je izradio slikar Paja Jovanović, stoje dva natpisa "Davorje 1895" i "Kornelije Stanković 1896" u znak sećanja na dve pevačke družine koje se ujediniše u Društvo - redak primer bratskog, srpskog ujedinjenja!
* * *
Prvi predsednici Beogradskog pevačkog društva. Kosta Cukić, kasniji ministar, u narodu poznat po "Cukićevom pravilu" za igranje preferansa, bio je jedan od devet osnivača Društva. Društvo je počelo sa nemačkim horskim kompozicijama, na nemačkom jeziku. Budući da su ga činili muzički solidno obrazovani i nadareni ljudi, uspešno je izvodilo i vrlo teške kompozicije. Tek dolaskom Kornelija Stankovića, tog muzičkog Vuka Karayi-ća, Društvo će dobiti nacionalna obeležja
* * *
Prvo beogradsko pevačko društvo svojim basovima "kao ponor dubokim" izazivalo je za-vist nemačkih dirigenata. U Beču su srpsku duhovnu muziku smatrali "ako ne najboljom, a ono sigurno najiskrenijom duhovnom muzikom" tog vremena. Gostovanja Mokranjčevog hora u porobljenim srpskim zemljama izazivala su prave demonstracije srpskog patriotizma. Pevali su ruskom i nemačkom caru, a na smotri evropskih horova u Budimpešti osvojili su prvu nagradu i bili proglašeni najboljim horom Evrope. Pesmom ovog hora obeležen je jedan od važnih datuma srpske slobode - povlačenje Turaka iz srpskih gradova. Hor je pevao na krunisanjima, kraljevskim svadbama i opelima. NJegov horovođa, Davorin Jenko napisao je dve himne - slovenačku i srpsku. Horsku zastavu, zlatom i srebrom u Beču vezenu, poklon kraljice Natalije, iscepali su Nemci 1941. kad su kao osvajači ušli u zgradu beogradske Patrijaršije. Neke beogradske porodice, tradicionalno, davale su pevače za hor: deda, sin i unuk pevali su sa Prvim beogradskim društvom, na velike praz-nike, u beogradskoj Sabornoj crkvi. Tekstove horskih pesama pisali su Matija Ban, Aleksa Šantić... plakate im je crtao Paja Jovanović.
* * *
Knjaz Crne Gore i Brda Nikola Prvi, bio je počasni član Društva, zajedno sa kneginjama Darinkom Danilović i Milenom Nikolinom. Hor je putovao na Cetinje - do Kotora brodom "Hungarija" iz Fijume (Rijeke) a zatim na kolima, mazgama i pešice, uz Kotorske strane do Cetinja - da bi održao koncert na rođendan prestolonaslednika. Neki članovi stigoše pešice tek na pola koncerta, no srećom "najbolji naši basovi stigoše na vreme". Koncert je počeo Knjazovom pesmom "Onam, onamo, za brda ona". Knjaz nije dozvoljavao da se peva na "bis" uprkos frenetičnim aplauzima jer su pevači bili preumorni, a lično je čestitao horovođi gospodinu Mokranjcu. Na prijemu u čast hora, Nikola je govorio o potrebi da se srpske zemlje ujedine, a na grudima je nosio srpski orden Belog orla prvog stepena
* * *
Na Cveti 1867. Društvo je dočekalo lađu kojom se, iz Carigrada, vratio knez Mihailo Obrenović, donoseći sultanovu naredbu o predaji gradova Srbima. Tadašnji horovođa, Slovenac Davorin Jenko, komponovao je za tu priliku posebnu pesmu. "Ti samo vikni: Narod je snaga" I brat će bratu pasti na grud, I Srbin silom slomiće vraga, I biće Srbin slobodan svud"! Posle ubistva kneza Mihaila, u Topčideru, Društvo je na sprovodu pevalo opelo svom pomažućem članu. Knez Milan, ne odazva se molbi da preuzme Mihailovo mesto dobrotvora Društva, koje je u prvom članu svojih Pravila napisalo: "Cilj je pevačkoga društva da gaji i neguje srpsku i uopšte slovensku pesmu i svirku"
* * *
Prve pesme "aromatično" pevane u Srbiji, bile su one koje je u svoje komade "umetnuo" Joakim Vujić, prikazujući ih, u Kragujevcu, za vlade Miloša Velikog. Pesme je komponovao Josif Šlezinger, koji je došao u Srbiju na knežev poziv, da postane prvi kapelnik, prve srpske vojne muzike. Uzgred, obučavao je mladiće u pesmi, upoznavao ih sa notnim sistemom i upražnjavao s njima pevanje skala. Od tih pevača - diletanata (reč "diletant" nije u sebi sadržala ništa loše, to je prosto "amater" i entuzijasta) sastavljen je hor koji će, 14. oktobra 1834. godine, na kneževskom balu pevati pesmu posvećenu Milošu. Bal je priređen u čast visokog ordena kojim je sultan Mahmud Drugi odlikovao Miloša Obrenovića. Pesma je počinjala stihovima:
"Sunce jarko serpskom sinu,Izobilno sipa zrake."
Stihove je spevao Dimitrije Isailović, a "melodiju i harmoniju dao je Šlezinger". A kako pišu "Serpske Novine", "glasovi su bili tako udesni da je čovek morao misliti kako je u sredi talijanskog teatra".
Ostalo je još zabeleženo, da je Šle-zinger, sastavio muziku za pozorišni komad "Marko i Arapin", Atanasija Niko-lića, što je tadašnji vladalac, knjaz Mihailo "bogatim darovima potsticao", 1841.
Godinu dana kasnije, u Pančevu, na glas je izašao oktet Nikole Đurkovića, iz Dalmacije, koji će godinu dana kasnije preći u Beograd, gde će postići lep uspeh pesmama "Ustaj, Srbine", "Ja sam Srbin, srpski sin". Zgrada takozvanog Starog zdanja, u Beogradu, gde je Đurković nastupao, izgorela je, pa je trupa napustila Beograd.
Tih dana, oduševljenje čaršije muzikom bilo je veliko: svud su se pevušile melodije iz Sterijinih drama, koje je sastavio kapelnik Šlezinger.
Đurković je posejao seme koje će isklijati u nekoliko beogradskih salona, gde se grupa muzički obdarene gospode stade sastajati, danas kod jednog, sutra kod drugog, pevanja radi. Nedostajao je samo dobar horovođa. I on se nađe dolaskom Milana Milovuka iz Vlaške. I Prvo beogradsko pevačko društvo sastaviše Milan Milovuk, Kosta Cukić, Đorđe Stanišić, Emilijan Josimović, Dimitrije Nešić, Avgust Cerman, Anton Šulc, Josip Šlezinger i Karlo Keliš.
* * *
Slovenac Davorin Jenko, pisac slovenačke himne "Naprej zastave slave" bio je po obrazovanju pravnik, a muzičko obrazovanje stekao je u Beču, odakle je došao u Pančevo za horovođu, a u Beograd ga je doveo Kornelije Stanković. Jenko je bio oduševljen patriota, prepun panslovenskog duha. Karakter njegovih kompozicija vidi se već iz naslova: "Oštre se naše sablje", "Ustaj rode mili", "Hajd u vojnu", "Ustaj rajo", "Što ćutiš Srbine tužni". Zamerali su mu što, navodno, ne poznaje - kao Slovenac - dovoljno srpske pesme, pa u otadzbinske, srpske motive uvlači nemačke i italijanske teme
* * *
Milan Milovuk bio je prvi horovođa Društva. Rodio se u Pešti, završio gimnaziju i "ekonomske nauke". Po svršenom školovanju, otišao je u Vlašku, gde je bio ekonom velikih imanja Miše Anastasijevića, upamćenog po beogradskom Kapetan Mišinom zdanju. Milovuk je izvanredno svirao violinu, i pri Društvu je tada osnovana prva škola za violinu i čelo. Umro je kao direktor beogradske Realne gimnazije. Iz hora je otišao kad je, posle smrti Kornelija Stankovića, njegov prijatelj slikar Steva Todorović preuzeo direktorsku fotelju, što je značilo punu pobedu "narodnog pravca"
* * *
U Banaćaninu Josifu Marinkoviću (rođen u Vranjevu, završio učiteljsku školu u Somboru) Društvo je dobilo školovanog muzičara - Marinković je u Pragu četiri godine učio školu za orgulje. Koncert u smederevskom hotelu "Kod lafa" koji je sastavljen od Marinkovićevih obrada srpskih narodnih pesama, sasvim je u pravcu koji je zacrtao Kornelije Stanković. A planirano gostovanje u Nišu otkazano je - iz opravdanih razloga, zbog rata
* * *
Kornelije Stanković je pet godina bio horovođa. Jedan od najautoritativnijih muzičkih kritičara tog vremena, Bečlija Cerner, pošto je bio na koncertu duhovne muzike Kornelija Stankovića, koji je finansirao u Beču patrijarh Rajačić, oduševljen je napisao: "Ove su melodije svojina i osobina srpskog naroda a da ih do sada niko nije dovodio u armoniju, kojeg se posla prihvatio g. Stanković, svršivši ga s umetnošću koja zaslužuje priznanje." Kad je video da na njegov koncert dolaze Cerner i čitavo društvo bečke muzičke elite - a ušli su slučajno, videvši skroman plakat - Kornelije Stanković toliko se uplašio, da mu je iz ruke ispala dirigentska palica, pa je koncert morao da počne ispočetka. Bila je to evropska promocija srpske duhovne muzike
* * *
Stevan Mokranjac bio je horovođa, kraće vreme, još kao "diletant". Mokranjac se rodio u Negotinu, studirao je filozofiju, ali ga je muzika odvukla od studija. Zamenjivao je Jenka na mestu horovođe, u jednom od intermeca - Jenko je šest puta (!) napuštao posao i vraćao se u Društvo - kad je Društvo odlučilo da ga stipendira i pošalje u inostranstvo. Raspisom su pozvani svi srpski horovi da prirede po jedan koncert, a prihode da posvete Mokranjčevom daljem školovanju. Već prva njegova kompozicija, javno izvedena od Društva, po Mokranjčevom povratku iz inostranstva, "Jadna draga", doživela je izvanredan uspeh. Posle dužih lutanja Društvo je pronašlo i školovalo naslednika Korneliju Stankoviću. A gostovanje u Negotinu, gde je izvedena Mokranjčeva Šesta rukovet (Pesme o Hajduk Veljku) bilo je trijumfalno. Baš kao i veliko putešestvije za Dubrovnik, na otkrivanje spomenika Ivanu Gunduliću. Pod Mokranjčevim rukovodstvom Društvo je stalo u red najboljih svetskih horova svog vremena. "Basovi sa glasovima kao ponor dubokim", piše kritičar iz Lajpciga, "morali su probuditi zavist mnogog nemačkog dirigenta". Uz dodatak: "Bez sumnje je i prošlost naroda srpskog u vezi sa ozbiljnošću i setnošću u karakteru, koji preovlađuju u srpskim narodnim pesmama"
* * *
SUKOBI NACIONALISTA I MUNDIJALISTA
Kornelije Stanković rodio se u Budimu 1831. Gimanziju je završavao u Aradu, Segedinu i Budimu. Zatim će otići u Beč, da se posveti izučavanju muzike. Prva značajnija kompozicija bila mu je "Liturđija u mešovitom zboru", koju je posvetio pančevačkoj opštini.
Susreti sa Vukom Karayićem, Brankom Radičevićem i Pavlom Šapčaninom, okrenuše njegovo stvara-laštvo "u narodnom duhu". Zapisivao je i komponovao narodnu muziku, od tih pesama neke su brzo stekle popularnost: Već iz gustog luga kupe se hajduci, Tavna noći tavna, Rado ide Srbin u vojnike. Kažu da je ove pesme pisao "onako kako bi mu ih koji od đaka pevao", u Karlovcima, gde ga je patrijarh Rajačić usrdno primio, dao mu svog najboljeg pevača zvanog "Popica", sa zadatkom "da stavi u note crkveno pojanje".
1856. uputio se iz Karlovaca u Srbiju, da obiđe "znatnija srpska mesta", u traganju za narodnim melodijama. U Beogradu, lepo su ga dočekali u Pevačkom društvu, ali nisu hteli učestvovati na njegovom koncertu, gde je neobičnom veštinom, na klaviru, izvodio varijacije na narodne pesme, koje je sam komponovao.
Tu je došlo do raskola u Društvu. Nekim članovima Stankovićeve kompozicije su se toliko svidele, da su odmah hteli u repertoar da uvrste srpske narodne pesme, no većina to odbije s obrazloženjem kako su to "pesmice prosto harmonisane".
Deo hora se odvoji i formira đačku pevačku družinu, od učenika Liceja i Gimnazije. U toj družini pevaće budući predsednici vlada, ministri, generali... I ovaj hor brzo postane popularan u čaršiji, a interes za Društvo "kosmopolitskog pravca u muzici" beše naglo opao.
Pa kad se Stanković vrati sa puta, i za stalno nastani u Beogradu, pobedi njegov "narodni pravac" - izabraše ga za horovođu, smenjujući "pučom" kosmopolitu Milovuka, u čemu glavnu ulogu odigraju mladići iz takozvanog "priugotovnog hora" (pripremnog hora, u kome se školovalo za veliki hor).
I kad se Kornelije Stanković razboleo, krenuvši da boljki leka potraži u inostranstvu, "Društvo je već bilo toliko srpsko, da su se stranci u njemu slabo osećali".
Kornelije Stanković umro je u Budimu, 1865.
Za horovođu dovedoše Slovenca Jenka, a predsednik će postati prijatelj Kornelijev, njegov čest saputnik i istomišljenik, Stevan Todorović, slikar.
Posted by
sharper.image
at
12:49 AM
1 comments
Posted by
sharper.image
at
1:37 AM
45
comments
Posted by
sharper.image
at
3:58 AM
6
comments