Proglas Kralja Nikole

Proglas kralja Nikole na Badnji dan 1918. godine

CRNOGORCI!
TRI GODINE su vec od kada nas je rastavila teska sudba!
Tri godine muka i iskusenja za vas u ropstvu, za mene u izgnanstvu.
Velike su i prevelike zrtve i muke koje crnogorski narod vjekovima podnosi, ali ove su bile najvece i najuzasnije. Tako je to mozda sudjeno bilo..
Trebalo je, valjda, jos i ovo mucenistvo podnijeti da bi nam bilo priznato nesto, sto smo odavno zasluzili; da bi se za nasu milu otadzbinu moglo s poboznoscu reci: Crna Gora je najveci mucenik svijeta, jer nikada i niko nije vece, idealnije i nesebicnije zrtve podnosio od nje za stvar casti, za stvar opstenarodnu, za pravo i slobodu.
Kada su 1914. cast, pravo i opstanak Srbije bili dovedeni u pitanje poznatim nasiljem Austro-Ugarske, prvi sam bio ja, koji sam u ime vase i s vama stao na braniku Srbije.
Svi uslovi koje je Crna Gora stavila tada Srbiji za svoju saradnju bili su u ovo nekoliko rijeci, koje je moja vlada uputila vladi Sribje. „Vasa sudbina je i nasa".
Ja, pak, telegrafisao sam mome unuku prestolonasljedniku Aleksandru: „Moji Crnogorci vec su spremni na granici da ginu za nase zajednicke ideale".
U toku osamnaest mjeseci rata Crna Gora vjerno se oduzila u svakom pogledu i na svakom polju duznostima brata i saveznika.
Koncem tragicne 1915. vi ste, moji dragi Crnogorci, ucinili najvece i najslavnije djelo koje ste igda ucinili u svojoj punoj besmrtnosti, vitestva i slave istoriji. Vi ste nasim golim prsima, golih i iskrvavljenih ruku, gladni i nenaoruzani, bili za skoro citava tri mjeseca neprobojan bedem i nepobjedna falanga na Grahovu, Troglavu, Drini, Visegradu, Javoru i cak duboko u Srbiji, o kojoj se lomio, jedan za drugim, svaki val onda jos bijesnog neprijatelja.
Ja cu mirno cekati s uvjerenjem da sam tada, kao i uvijek, ispunio duznost Crnogorca, Srbina i vladaoca, i da ce optuzeni biti oni, koji me, s malo dostojanstva i cojstva, pokusavaju klevetati. Na taj eto nacin i ja sam bio rastavljen od vas, od vas s kojima sam skoro citav vijek dozidjivao gnijezdo slobode, ne samo slobode srpske, jugoslovenske, nego i balkanske; od vas kojima sam sezdeset godina vec pisao najljepse stranice nase istorije i cinio s vama djela koja su mucenicku Crnu Goru izdigla na nevidjenu do sada visinu, i pribavila joj medju civilizovanim narodima ugled, koji jos do danas nije dostigao nijedan mali narod u svijetu.
Tezak, najstrasniji i najtragicniji dogadjaj bio je to u mom zivotu. Ipak ja sam mu morao sljedovati, pokoriti se, te traziti zastite ne radi sebe, nego radi vas, i nasih mocnih saveznika. Na zalost, nade moje umnogome su me izdale. Ja i vi bili smo iznevjereni od nekog, od kog smo imali razloga najmanje nadati se, za koga smo zrtvovali sve i kog smo spasili. Taj neko jeste, ne herojski i bratski narod Srbije, nego zvanicna Srbija.
Vama je poznato da zvanicna Srbija vec odavno u Crnoj Gori nije gledala brata i drugara na zajednickom poslu, nego protivnika, koga se je po nekom cudnom shvatanju, trebalo otresti, toboz u interesu Srbije.
Naoruzani neobjasnjivom mrznjom prema Crnoj Gori i njenim predstavnicima i liseni solidne moralne osnove, izjvesni politicari iz Beograda, postavili su se, u politici prema Crnoj Gori na nacelo: cilj opravdava sredstvo.
Zvanicna Srbija zaboravila je sve zrtve koje je Crna Gora ucinila za Srbiju 1914. i 1915.
Intrige koje je, jos dok smo bili na domu, cinila protiv Crne Gore u zemlji i medju saveznicima i koje su mnogo doprinijele katastrofi Crne Gore, ona je nastavila bez rezerve, u inostranstvu. Zvanicna Srbija potrosila je milione na intrige i klevete protiv Crne Gore i njenih predstavnika. Nijesam klevetan samo ja, nego sva Crna Gora i njeni predstavnici.
Imali su obraza tvrditi u saveznickoj stampi, izmedju ostalog, da su moje vlade u Crnoj Gori za vrijeme ovoga rata „odrzavale tajne prijateljske veze sa neprijateljem", i da nijesu nista drugo radile nego „onemogucivale napore Srbije"; da je Crna Gora samo „forme radi" ratovala, a da u stvari, rat nije ni vidjela.
Jednom rijecju, vodjena je jedna najodvratnija kampanja kojoj je bio cilj: omalovaziti ulogu Crne Gore u ovom ratu i srusiti njen visoki ugled medju saveznicima.
Crna Gora i Crnogorci nemaju neiscrpna bogatstva, velikih gradova i varosi, plodnih ravnica, umjetnickih spomenika. Sve sto imamo bilo je, prije i sada: sloboda, cast i junastvo.
To je najvece i jedino blago Crne Gore i Crnogoraca.
Meni u izgnanstvu preostajao je mucan i nicim nezasluzan zadatak da branim cast i ugled Crne Gore od bijednih sinova zemlje nase, od kojih neki bijahu uzivali i moje povjerenje, a koji se stavise u sluzbu zvanicne Srbije, da za novac klevetaju i izdaju ne samo mene, nego sve sto je najsvetije i najdraze svakome Crnogorcu.
Zbog intriga i kleveta o kojima je rijec, pored svih mojih napora, narod u zemlji bio je lisen zasluzene pomoci od strane nasih mocnih saveznika, isto tako i internirani, koji bi, da nije bilo jednog plemenitog engleskog i jednog amerikanskog drustva, ostali bez ikakve pomoci. Moja vlada, pak, nije mogla pruziti pomoc, jer, na zalost, nije imala cime.
Moji neprijatelji htjeli su, da tim sto mi onemogucavaju rad na pomoci narodu u zemlji, izazovu mrznju narodnu protiv mene. Ipak, pored svega ovoga, na mnogobrojne predstave moje i moje vlade, saveznici su, cijeneci zrtve koje je Crna Gora ucinila, pristali naposljetku da ishranjuju narod crnogorski; cekao se samo jos pristanak vlade austrougarske na postavljene uslove. U medjuvremenu dosla je i propast nasih neprijatelja.
Pored svih kleveta, vlada Srbije nije uspjela da diplomatski unisti Crnu Goru. Trebalo je unistiti na drugi nacin, koji nece izazvati gnusanje kod civilizovanog svijeta, koga je trebalo uvjeriti da unistenje i obescascenje Crne Gore zele sami Crnogorci.
Kada je neprijatelj, slomljen silnim udarcima udruzenih saveznika, napustio nasu malu Crnu Goru, okupirala ju je, u ime vlade Srbije, njena vojska.
Ona je usla ne s grancicom mira i bratske ljubavi, nego s namjerom da srusi najvece dobro svakog naroda i drzave - suverenitet njen, i da unisti njeno drzavno bice, koje je tekovina vjekovnih napora i krvavih borbi Crnogoraca. Da bi se pred svijetom kao Pilat mogla od svog bogomrskog i u istoriji nezapamcenog zlocina pravdati i preturati ga na narod crnogorski, ona je falsifikovala volju narodnu.
Skupila je takozvanu Veliku narodnu skupstinu na jedan nasilnicki nacin, cije odluke nemaju nikakve vaznosti, jer Velika narodna skupstina i ne postoji kao ustanova po nasem ustavu, a kamoli da je nadlezna da rjesava o sudbini Crne Gore!
Pa i svakakav zlocin izvrsen je prepadom, kukavicki, lisavajuci od ucesca u rjesavanju o sudbini zemlje nekolike hiljade mucenika i heroja, koji se jos ne bijahu vratili iz ropstva.
Dragi moji Crnogorci,
Sa zvanicne Srbije i njenih agenata optuzivan sam kao protivnik jugoslovenskog jedinstva. Medjutim, nijedan pojedinac u Srpstvu i Jugoslovenstvu nije vise radio na njemu od mene, nastavljajuci u tome djelo mojih besmrtnih predaka.
Ne, nijesam ja protivan njemu, ali ne dam da Crna Gora udje u jugoslovensku zajednicu oklevetana i na nacin koji ne dolikuje njenoj slavnoj proslosti, njenom dostojanstvu i njenim bitnim interesima.
Ne, ona nece ulaziti mucki i lupeski u taj velicanstveni hram, kome je ona postavila temelje, a na kojem je ona prva razvila zastavu svoju sa Dusanovim bijelim orlom, cije gnijezdo bjese vjekovima samo na Lovcenu.
Ona to nije zasluzila.
Sjeni slavnih predaka nasih, palih za ideju slobode sveg naseg naroda bunile bi se protiv toga, nebrojene i nesebicne zrtve vjekovima podnosene, potoci plemenite krvi nasih najboljih sinova, prolivene ne samo niz nase suro stijenje, vec i na bregovima Bojane, Neretve, Miljacke, Drine, Morace i Bregalnice, traze drugaciji i svecaniji ulazak nas u jugoslovensku zajednicu, a ne kakav joj je pripremila vlada Srbije.
Taj momenat moraju pozdraviti s poboznoscu, s kapom u ruci, svi posteni Jugosloveni.
Moji slavni preci i ja radili smo s vama cijeloga vijeka na djelu narodnog ujedinjenja.
Ja sam taj, koji sam na njemu radio s knjazom Mihailom i vladikom Strosmajerom, nastavljajuci u tome rad Rada Vladike sa Banom Jelacicem.
Cim su se pak granice Srbije i Crne Gore dodirnule, ja sam 1914. predlozio izmedju njih uniju.
U izgnanstvu, moja je vlada 1916. i u julu 1917. cinila korake kod vlade Srbije za bratski i sporazuman rad u pitanju narodnog ujedinjenja.
Ja, pak, licno, izjavio sam svoju gotovost u ime Crne Gore, da stupim u jugoslovensku zajednicu mojim deskriptom od 1. jula ove godine i proklamacijom Jugoslovenima od 7. jula ove godine, isticuci da oblik vladavine i unutrasnje uredjenje buduce jugoslovenske zajednice treba da bude prepusteno iskljucivo volji naroda, koja mora biti suverena nad svim ostalim.
Na zalost, vlada Srbije odgovorila je na njih ranije Krfskom deklaracijom, a sada nacinom i nasiljem, kakvo ne pamti istorija civilizovanih naroda.
Pored svega toga ovaj akt odobren je i zvanicno od vlade Srbije.
Ona je 28. decembra 1918. pozvala svoga poslanika, do tada akreditovanog kod moje vlade, smatrajuci taj nasilni akt kao legalan. Medjutim, takav akt niti ce ikada biti priznat od ma koje civilizovane drzave, a kamoli od kojeg saveznika.
Crna Gora je Crnogoraca.
To je bilo, to ce biti.
Nasi veliki saveznici i dalje su zastupljeni svojim poslanicima pri mom dvoru.
Crna Gora ce biti uspostavljena, sa svim njenim pravima. To je svecano, i nekoliko puta do sada bilo proklamovano od strane mocnih saveznika nasih. To je jedna od duznosti saveznika, koju su velikodusno uzele na sebe, isto tako kao i obavezu o sadasnjoj ishrani naroda, koju su na sebe uzele vlade nasih plemenitih saveznika. O tome su moju vladu obavijestile vlade Engleske, Francuske, Italije i Amerike, a iza kojih nije izostala ni ruska vlada iz Omaka (Sibirija), vjerna vjekovnim tradicijama i ocinskoj ljubavi Rusije prema Crnoj Gori. U isto vrijeme, saveznici su uzeli obavezu o finansijskoj pomoci i ekonomskom uspostavljanju Crne Gore, sto je predmet stalnih briga mojih i moje vlade.
Sami Crnogorci, i niko vise, odlucice slobodno, zakonskim putem, o buducnosti Crne Gore, koja ce, uvjeren sam, biti dostojna svoje proslosti. Ja cu tu odluku prvi pozdraviti kakva god ona bila. Ni ja ni moja kuca nijesmo se popeli i drzali na prijestolu Crne Gore silom; necemo na njemu ni ostati, ako to zahtijevaju interesi Crne Gore i jugoslovenskog naroda.
Prava volja naroda bila je i bice za nas zakon.
Na Badnji dan (24. HÀÀ) 1918.
Glas Crnogorca,
(Neji kod Pariza),2/15. À 1918. br. 62